History‎ > ‎

Yugoslavia between the wars

This is work-in-progress. Croatian from Tominac's book, "Stajnica i Okolica", currently roughly translated by google:

Recovery of the Stajnica church bells in 1924  Obnova stajničkih zvona 1924. godine

During World War I there was a shortage of raw materials used in the production of artillery ammunition. Church and chapel bells were taken down and used for military purposes. Churches remained without bells until autumn of 1924. In Stajnica, priest Stanko Ruzic launched a fundraising campaign to buy new bells and all parishioners responded to this call, particularly workers employed abroad and the Murković family. More money was raised than had been expected, so in addition to the planned purchase of a large bell, they also bought a smaller one, which was later placed in St. Mary Magdalene chapel on the mountain. The bells were ordered from Zagreb. Our elder storytellers Marija Movrić and Nikola Mesic-Perkovic remember these events:

U Prvom svjetskom ratu ponestalo je materijala za izradu topničkog streljiva za vojne potrebe. Naređeno je da se poskidaju sva zvona sa crkava i kapelica. Sve do jeseni 1924.godine crkve su ostale bez zvona. Da bi se nova zvona ponovno postavila, stajnički svećenik Stanko Ružić pokrenuo je akciju sakupljanja novčanih sredstava. Svi su se župljani odazvali ovom pozivu, poglavito naši radnici zaposleni u inozemstvu i obitelj Murković. Novca se skupilo iznad svih očekivanja, tako da je osim planiranog velikog zvona kupljeno i jedno manje, koje je poslije postavljeno na kapelicu Sv. Marije Magdalene na Brdu. Zvona su naručena u Zagrebu. Naši vremešni kazivači Marija Movrić i Nikola Mesić-Perković sjećaju se tih događaja:

 "When the bells were ready, the committee for the arrival went to Jezerane and Stajnica. John Sertić - Porkulica made himself available for the arrival . Preparations continued for days. People were excited and happy. One of the organizers and donors was the family Murković. (On the day,) they asked Mate Štefanić to climb to the tip of the Mesic mountain and to monitor the coming of bells at the top of the Velika Kapela mountains with his binoculars. Mate had a mortar, which he had to set off when the bells appeared.

«Kada su zvona bila gotova, krenula je akcija njihovog dovoženja u Jezerane i Stajnicu. Za njihovo dovoženje javio se Ivan Sertić - Porkulica. Pripreme su trajale danima. Narod je bio uzbuđen i sretan. Jedan od organizatora i donatora bila je i obitelj Murković. Oni su zadužili Matu Štefanića da se popne na Mesićev vršak i da sa dalekozorom prati pojavu zvona na vrhu Velike kapele. Mate je imao mužar, kojim je trebao opaliti kada bi se pojavila zaprega.
 
When he saw the bells Mate fired mortar and the population, especially my students gathered in front of the school Stajnica. There reverend Ruzic, the teacher Mary Stefanac and Ančica  Murković sorted the pupils by rank, after which they went to Jezerane to see the bells. Jezerane had also ordered two bells. A little later, smaller bell was given the chapel of St. Peter in SKOPJE, where it is situated now. With the arrival of bells in the same Jezerana are baptized and blessed. These actions performed jezeranski old priest Paul Sertić. He was especially popular among the local people, because he had a lot of stuffed animals, which
We are the children came to watch. Godfather baptism jezeranskih the tone was Geršag Jurica, a trader from Jezerana, which gave the maximum amount of funds for their procurement. Jezerana in front of the church there at that time a small chapel of St. George.
Nakon pojave zaprege Mate je opalio mužarom, nakon čega se stanovništvo, pogotovu mi đaci skupilo pred školom u Stajnici. Tu su velečasni Ružić i učiteljice Marija Štefanac i Ančica Murković poredale đake u špalir, nakon čega su krenuli u Jezerana pred zapregu sa zvonima. Jezeranci su također naručili dva zvona. Nešto kasnije manje zvono poklonjeno je kapelici Svetog Petra u Stajnici, gdje se i sada nalazi. Dolaskom zvona u Jezerana ista su krštena i blagoslovljena. Te je radnje obavio stari jezeranski svećenik Pavao Sertić. On je bio posebno omiljen među tamošnjim narodom, jer je imao puno prepariranih životinja, koje
smo mi djeca dolazili gledati. Krsni kum na krštenju jezeranskih zvona bio je Jurica Geršag, trgovac iz Jezerana, koji je dao najveću svotu sredstava za njihovu nabavu. Pred crkvom u Jezeranama nalazila se u to vrijeme mala kapelica Svetog Jurja.
After the ceremony in Jezerane, the Stajnica bells were sent to Stajnica. We, small girls, were instructed by the priest to clean the bells properly with emery paper and powder. People were crying for joy, because the Stajnica field had not heard their sound for a long time. Until then, John našmežnjar Sertić-Christmas škrebetaljkom announced entry into the church before Mass, and in the afternoon and evening. Mežnjara task was to serve priests, held church bell for the Mass and the death, burial, and various religious ceremonies. A little bell, called angels, was rung for the deaths of children while for adults both the small and the large bell were rung." Nakon svečanosti u Jezeranama stajnička zvona upućena su u Stajnicu. Mi smo male curice dobile zadaću od svećenika da sa šmirgl-papirom i praškom dobro očistimo zvona. Ljudi su plakali od sreće, jer se stajničkim poljem dugo nije čuo njihov zvuk. Do tada je našmežnjar Ivan Sertić-Božić škrebetaljkom najavljivao ulazak u crkvu prije mise, te u podne i predvečerje. Zadaća mežnjara bila je da služi svećenika, održava crkvu, zvoni za misu i povodom smrti, pokopa i raznih crkvenih svečanosti. Malo zvono, nazvano anđeosko, zvonilo je za umrlu djecu, dok je za odrasle zajedno zvonilo malo i veliko.»
 
About consecrate and set a new tone in SKOPJE, we have the original news stories from Ogulinskog »Croatian peasants" from the 1924th year, which read: "Free ringtone to Stajnica":
O posveti i postavljanju novog zvona u Stajnici, imamo izvornu novinsku vijest iz ogulinskog »Hrvatskog seljaka« iz 1924. godine koja glasi: »Novo zvono u Stajnici»:
 "After eight years, which utihnuše Hearing Athena's heartfelt tone of our voices, when they withdrew in a ruthless war vortex destruction doživjesmo behold the day when he set the right ring bought gifts stajničkih parishioners themselves, and to encourage Mr. Ruzica pastor, who has invested much effort, that to achieve this work came as he was with the help of several valuable peasants failed. There are many tears shed for abducted tone, but when začusmo first sounds of a new tone, zaboravismo
suffered Unfortunately, zaboravismo horrors of war, and we were happy to live, looking at five years of death in the eye. Grateful parishioners Stajnicka radosnica with a tear in his eye and saluted zapjevaše s first voice tones with: "Glory to God in the highest Ages!".
»Nakon punih osam godina, što utihnuše milozvučni glasovi naših zvona, kad ih nemilosrdni rat povukao u vrtlog razaranja, doživjesmo eto dan, kad se postavilo pravo zvono kupljeno prinosima samih župljana stajničkih, a na pobudu gosp. župnika Ružića, koji je uložio mnogo truda, da do ostvarenja toga djela dođe, što mu je uz pomoć nekolika vrijednih seljaka uspjelo. Mnogo je suza proliveno za otetim zvonima, no kad začusmo prve zvukove novog zvona, zaboravismo
prepaćenu žalost, zaboravismo strahote rata, a sretni da smo ostali živi, gledajući pet godina smrti u oči. Zahvalni župljani stajnički sa suzom radosnicom u oku zapjevaše i pozdraviš e prvi glas zvona sa: »Slava vjek Bogu u visini!«.

Popravak i sanacija župne crkve 1929. godine
Dvadesetih godina prošlog stoljeća zbog dotrajalosti stajničke crkve došlo je do njezine temeljite sanacije. Do tada je na njoj bio je drveni pokrov od šindre koji je prokišnjavao, što je oštetilo stropnu konstrukciju zbog čega je počeo padati plafon u unutrašnjost. Zbog opasnosti po župljane došlo je do zatvaranja crkve za bogoslužje. Župnik Ružić predlagao je u početku da se gradi sasvim nova crkva, međutim stanovnici zbog velikih troškova to nisu prihvatili. O tome postoji sačuvana razglednica sa izgledom planirane crkve. Nakon dosta žučnih rasprava župnik je odustao od gradnje nove crkve, ali je pokrenuo akciju za temeljitu sanaciju postojećeg objekta. Ta je aktivnost prema crkvenoj dokumentaciji trajala sve do 1933. godine (Opći shematizam...)

Počela je velika akcija za prikupljanje sredstava za popravak crkve. Prikupljen je značajan novac i materijal za izvođenje radova. Trebalo je zamijeniti oštećenu konstrukciju i cjelovit unutarnji inventar. Oko temelja otkopan je dio zemlje u kojem su pronađene kosti, što je dokaz da je crkva izgrađena na starom groblju. Nadograđena je lađa, a crkva je temeljito obnovljena. Na zidove na lađi je nadozidano oko 1,5 m novoga zida i izvedena nova fasada. Godine 1929. postavljen je i novi krov sa limenim pokrovom. Obitelj Murković poklonila je oltar sv. Josipa. Mali oltari postavljeni su 1939. godine. Prema iskazima kazivača postojeći zvonik izgrađen je prije Prvoga svjetskog rata.

Da bi se tijekom radova mogle obnašati dušobrižničke aktivnosti osiguran je zamjenski prostor u školi gdje je preuređena jedna učionica za bogoslužje. Postavljen je improvizirani oltar s kipom Majke božje, i tu su se održavale mise svako jutro prije početka nastave a nedjeljom i glavna misa.

Glavni poslovođa na crkvi bio je Mile Šprajc-^abran, zvan “Šakman” (njemački: majstor) i Jure Rajković. Složene i opasne poslove oko rušenja dijela zida, krova koji je bio pokriven šindrom i starog svoda obavio je Vide Vuković-Barakaš. Jošsu se istakli u sanaciji crkve stolar Ivan Vuković-Murković, Mate Sertić-Jurum, Mile Štefanić i Ivica Sertić-Zidar, te ostali Stajničani koji su pomogli koliko su mogli, nešto u radu a nešto u vuči materijala s konjima i volovima. Majstor Josip Rebar izvodio je radove na oslikavanju i uređenju zidova u unutrašnjosti crkve. Sanirani su i pozlaćeni dijelovi oltara i kipovi svetaca. Postavljena je nova propovjedaonica (prodikalnica). Svi koji su se razumjeli u pojedine vrste poslova bili su uključeni u radove.

Tijekom Drugog svjetskog rata vođene su u nekoliko navrata intenzivne borbe oko crkve. Dana 8. ožujka 1942. prilikom partizanskog napada izgorio je župni stan. Nakon rata župnik Mihovil Primorac je adaptirao postojeću župnu štalu za stan. Nakon njega župnik Mile Ivančić organizira prekrivanje zgrade i postavlja metalnu stolariju. Međutim, jedne zime uslijed velikog snijega ruši se krov i zgrada od tada propada. Župnik je pokušao postaviti novi krov, ali nije naišao na potporu lokalnog stanovništva. Već pripremljena građa još i danas trune iza zgrade.

Dolaskom župnika Kordića, poslije drugog svjetskog rata nastavljaju se radovi ....etc


***

Za Božićne blagdane plesalo bi se na više mjesta u Stajnici a najviše kod crkve. Poslije podne svaki zaselak imao bi svoje mjesto gdje se okupljala mladost u pjesmi i plesu. Murkovićevo selo, Štefanići, Mesići, Požari i Brdo sakupljali bi se kod Dvora, gdje bi Murkovići zapalili karabitlampe da osvijetle mjesto okupljanja. Kod njih se plesalo i pjevalo duboko u noć.

 

1925 elections in Stajnica.

 

1934

http://povijest.blogspot.com/ - see also Ivica Murkovic entry from same blog.

Research outstanding: Read: History Nikola/Ivica, jail etc 1934 http://povijest.blogspot.com/

The rise of the resistance movement... 

 

Naslov: Odg: Narodne Pjesme
Autor: Sanja na Prosinac 03, 2007, 22:40:46
--------------------------------------------------------------------------------

Cjelovita pjesma sa zavičajnom temom, donekle šaljiva sadržaj, niže sela i viđenije ljude Brinjskog kraja, kao i neke u prekokapelskom i prekovelebitskom kraju. Mogla je nastati početkom 20-ih godina našeg stoljeća što sudimo po vremenu življenja nekih spominjanih osoba.

19.
Oj Munjava, staroga Orlića,
a Modruše, Mate Rendulića,
a Razvale, staroga Popilja,
Jezerane, Krste Vukovića,
a Stajnica, Jose Murkovića,
a Lipice, Bare britašice,
a Križpolje, Tone Pavlovića,
naše Brinje, Milana Prpića,
a Prokike, MileSmiljanaća,
Žuta Lokva, Janka Vukovića,
a Melnice, Mate Biondića,
Senjska Draga, Luke Jebalića.
Senju gradu, tebe mule znadu,
a Povile, mule i kobile!
Oj, oj, oj ....  ajde tres !
www.nasa-lika.com

 

Comments